Od početka ove na snazi je Zakon o osobnom stečaju potrošača. Iako smo se preko udruga za zaštitu potrošača uključili u kreiranja zakona, naši prijedlozi nisu prihvaćeni, već je zakon kreiran kao nastavak Zakona o ovrhama. Na početku Zakon jasno definira da se postupak stečaja potrošača provodi se nad imovinom potrošača, te da izvansudski sporazum sklopljen između potrošača i vjerovnika ima učinak izvansudske nagodbe i predstavlja ovršnu ispravu.

Razvidno je da je u Zakonu samo pojam „prisilna naplata“ kreiran u jednoj riječi „stečaj“ u zakonu. Kao takav je potpuno neprihvatljiv za potrošače u problemima, jer od njih ubrzanim postupkom čini beskućnike. Hrvatski zakonodavac nije želio primijeniti modele razvijenih demokracija (SAD, Njemačka, Austrija, …itd). Npr. u Austriji je preko civilnog sektora (udruga) koje podupire Vlada organizirano savjetovanje za izbjegavanje stečaja. Takva jedna udruga u Beču ima preko 70 zaposlenih stručnjaka koji pomažu potrošačima, a u Hrvatskoj ulogu savjetnika ima Financijska agencija, koja provodi prisilnu naplatu, pa joj je u instituciji predstečajne nagodbe omogućeno dodatno osiromašenje potrošača u problemima. Pri tome naravno da i Agencija zarađuje tj. stvara ekstra profit. Stečaj se ne može proglasiti bez postupka pokušaja mirenja, pri čemu se troškovi naplaćuju iz položenog predujma koji mora uplatiti potrošač u problemima. U naravi to znači da potrošač u problemima mora platiti nekome da ga ovrši.

Zakon koji je trebao biti jednostavan je toliko izbirokratiziran, da ni provoditelji, kojima je omogućena zarada na sirotinji, ne znaju što sve treba da potrošač objavi stečaj. Da apsurd bude još veći, u zemlji koja je nemilosti EU zbog nesređenog pravosuđa (govori se i mogućem monitoringu), gdje je pravosuđe zatrpano neriješenim predmetima, gdje se od udruga za zaštitu potrošača traži da zagovaraju Izvansudsko rješavanje sporova, se donosi zakon po kojem stečaj potrošača može pokrenuti nadležni sud na prijedlog potrošača. Da se radi ustvari o dopuni Ovršnog zakona jasno je iz odredbe da troškove postupka stečaja potrošača predujmljuje potrošač u paušalnom iznosu koji odredi sud, a koji ne može biti manji od 1.000,00 kuna, a ako potrošač nije u mogućnosti predujmiti troškove postupka, sud može odlučiti da se troškovi postupka naknade prioritetno iz unovčene imovine potrošača, tj. provedene ovrhe. Stečajnu masu obuhvaća cjelokupnu imovinu potrošača koju je potrošač stekao do zaključenja stečajnoga postupka i imovinu koju će steći do isteka razdoblja provjere ponašanja, osim imovine na kojoj se ne može provesti ovrha u skladu sa zakonom kojim se uređuje ovršni postupak.

Ako je potrošač u problemima uspio dobiti rješenje o stečaju, zakon kaže da je povjerenik je dužan voditi računa o dostojanstvu potrošača i o tome da potrošaču mjesečno ostane dovoljno sredstava za primjerene životne potrebe / primjereni životni standard, što god to značilo. Veliko nezadovoljstvo iskazujemo što primjereni stambeni prostor u vlasništvu potrošača nije izuzet od stečajne mase tj. ovrhe (osim izuzetno), jer pokretanjem ovršnog postupka potrošač postaje beskućnik. Posebno što se određuje da potrošač u stečaju sve životne troškove podmiruje iz sredstava koja mu je povjerenik odredio za primjerene životne potrebe. Tako zakon velikodušno određuje da iz tih sredstava potrošač u stečaju mora podmirivati i troškove stanovanja koji su izrijekom navedeni (najamnina, komunalne naknade, električna energija, plin, grijanje, voda, odvodnja i drugi troškovi stanovanja u skladu s posebnim propisima). Iz ovo proizlazi da je potrošač u stečaju lišen mogućnosti korištena telefona, interneta, televizije, radio prijamnika, nužnog gradskog i međugradskog prijevoza, dopunskog zdravstvenog osiguranja, pa čak i pogrebnih troškova člana obitelji.

Stajališta smo da u naravi Zakon o stečaju potrošača predstavlja Zakon o eutanaziji potrošača. Zato savjetujemo potrošačima se nikako ne odlučuju za Osobni stečaj, jer time ne rješavaju svoje financijske probleme, već po završeno stečajnom postupku ostaju bez sredstava na ulici kao beskućnici. Prodati imovinu svaki potrošač zna i sam, bez posrednika i ne mora nikome plaćati za to. Čak su i agencije za posredovanje pri prodaji nekretnina povoljnije od stečajnog upravitelja.

Savjetujemo potrošačima da se umjeto pokretanja osobnog stečaja obrate za pomoć udrugama za zaštitu potrošača i njihovim savjetovalištima, gdje će dobiti vrlo korisne savjete i prijedloge za moguće rješenje svojih dužničkih problema.

Ž.T.

We use cookies to improve our website and your experience when using it. Cookies used for the essential operation of this site have already been set. To find out more about the cookies we use and how to delete them, see our privacy policy.

  I accept cookies from this site.
EU Cookie Directive Module Information