Sve je očiglednije da se u Hrvatskoj zakone moraju poštivati samo potrošači, da ako se zakonom i na nešto obvežu drugi subjekti na tržištu, te odrednice u zakonu nemaju klauzulu prisile (kazna za neizvršenje) ili se za nepoštivanje zakona reagira tek na prijavu potrošača i to prema procjeni resornih inspektorata.
Većinom potrošači moraju svoja prava dokazivati preko sudova. Tako npr. toplane neumorno šalju ovrhe potrošačima koji su izdvojili iz sustava centralnog grijanja po zakonu za plaćanje usluga (račun kao da se griju ili snagu). Sve te sudske sporove vode novcem potrošača koji plaćaju grijanje, a po našim saznanjima sve presude u zadnjih godinu dana su u korist potrošača i oslobođeni su plaćanja bili čega, ako se izdvoje po odrednicama ZTTE. Ali toplane slijeće ogrjevne sezone opet pokreću ovrhe prema istim potrošačima.
Zakon o zaštiti potrošača jasno u čl. 15. st.2 navodi da lokane samouprave moraju imati savjetodavno tijelo za zaštitu potrošača javnih usluga. Tu odrednicu po prošlom Zakonu o zaštiti potrošača nije ispunilo 80% lokalnih samouprava. Na naše inzistiranje da se „natjera“ lokalne samouprave na poštivanje naveden odrednice, zakonodavac donosi odrednicu u aktualnom ZoZP da Jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koja odlučuje o pravima i obvezama potrošača javnih usluga dužna je osnovati savjetodavno tijelo u čijem sastavu mora biti i predstavnik udruge za zaštitu potrošača, ako djeluje na lokalnom području. Sada tumače da lokalna samouprava koja nema osnovanu udruga za zaštitu potrošača u tom tijelu ne mora imati predstavnike udruga za zaštitu potrošača, potpuno ignorirajući da u Hrvatskoj djeluju tri nacionalna saveza udruga za zaštitu potrošača i da nema lokalne samouprave gdje ne djelujemo. Ali nam ovakvim tumačenjem otežavaju djelovanje, jer takvo ponašanje koriste neke lokalne samouprave, a činjenica je da preko 70% još uvijek nema savjetodavna tijela za zaštitu potrošača i da odluke koje si tiču potrošača očigledno donose na nezakonit način.
Na naše prijave resorno ministarstvo za zaštitu potrošača odbija prijave s tumačenjem da oni nisu nadležni za nadzor rada lokalnih samouprava, a resorno ministarstvo za lokalne samouprave odbija prijave jer oni nisu nadležni za implementaciju Zakona o zaštiti potrošača.
Zakon o zaštiti potrošača u čl. 126 određuje da su jedinice lokalne samouprave dužne na svom području poduzimati mjere i aktivnosti iz svoje nadležnosti u području zaštite potrošača, a posebno: (1) informirati i provoditi izobrazbu potrošača, (2) organizirati savjetovanje potrošača, (3) inicirati i podupirati projekte udruga koji unapređuju i promiču prava potrošača, (4) sudjelovati u provedbi Nacionalnog programa zaštite potrošača na lokalnoj razini. Pri tome je u čl. 141. jasno definira da su jedinice lokalne samouprave dužne organizirati savjetovanje potrošača na svojem području u roku od godine dana od dana stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača. (ZoZP je stupio na snagu 08.04.2014. godine.
Da situacija bude još kompliciranija za potrošče, resorno ministarstvo je prestalo financirati rad savjetovališta (Osijek, Pula, Split i Pula), pa su i ona pred zatvaranjem. Osim ta četiri grada jedino grad Karlovac ima organizirano savjetovalište koje sufinancira lokalna samouprava, te gradovi Cres, Veli Lošinj, Ozalj, Slunj, Vrbovsko i Novska koji su sukladno tumačenju resornog ministarstva ispunili tu odrednicu potpisivanjem Sporazuma sa ROZP, koje vrši online savjetovanje potrošača na njihovom teritoriju, te vrši informiranje i edukaciju potrošača. Još nekoliko udruga je vršilo savjetovanje (Vinkovi, Varaždin, Rijeka, Zadar ..) ali im je Uredba o financiranju iz javnih izvora, uskratila financijsku potporu lokalne samouprave, jer se sredstva mogu dobiti isključivo preko projekta na natječajima. To i nije sporno, trebalo je uvesti transparentnost u podupiranju civilnog sektora, ali jedino Karlovac, Zagreb i Međimurska županija raspisuju sukladno naputku MINGO natječaje za sufinanciranje projekata udruga za zaštitu potrošača.
Hrvatski potrošači su sa zadnjeg mjesta po potrošačkim pravima u EU, što je javno objavio Eurobarometar u izvješću za 2014. godinu, svedeni na razinu „slobodnog lova na potrošače“, koji se može koristiti za pokrivanje promašenih investicija i loših političkih odluka, a računi koji nisu na vrijeme podmireni daju mogućnost neslućenog bogaćenje trgovačkog i odvjetničkog (pravosudnog) lobija. Tako npr. račun za odvoz smeća od 40 kn ili HRT pristojba od 80, koji nije plaćen na vrijeme omogućuje jednom odvjetničkom društvu da tom potrošača koji nije imao novaca da podmiri dug na vrijeme ovrhom blokira plaću, ako je ima, a ako nema primanja onda da mu uzme nekretnine i to ne u vrijednosti iznosa sa računa, nego vrijednost koja je i do 15 puta veća od „duga“.
Hrvatska ima tradiciju zaštite potrošača od 50-tih godina prošlog stoljeća, kada su SAD, Kanada i EU (nije ni postojala tada) tek ulagale napore da definiraju pojam „potrošač“, a predsjednik J.F.Kenedy je tek 1962. pri donošenju Deklaracije o pravima potrošača izrekao u Kongresu i danas poznatu rečenicu: „.. glas potrošača mora se čuti.“ Dok se prava potrošača u svijetu nezaustavljivo šire, u Hrvatskoj od donošenja prvoga Zakona o zaštiti potrošača prava potrošača idu silaznim putem. Hrvatska ima dobru legislativu na području zaštite potrošača, ali je implementacija poražavajuća.
Jedino rješenje koje vidimo sada je da se u Hrvatskoj slijede rješenje EK, te da resorno ministarstvo za zaštitu potrošača više ne bude ministarstvo gospodarstva, jer je to izraziti sukob interesa, što i ovo priopćenje dokazuje, te da se kao resorno ministarstvo odredi Ministarstvo pravosuđa. Ako se to ne provede, zaštita potrošača u Hrvatskoj pada na ispitu demokracije.
Ž.T.
