Odluka HRT-a o racionalizaciji poslovanja podigla je čak i političku pašinu, jer su se župani zabrinuli za informiranost potrošača. Da su potrošači, pa i župani kao potrošači, učestvovali u javnoj raspravi kada je donesen Zakon o HRT-u, ne bi sada bilo problema. Ne bi se sada širila panika, nezadovoljstvo i „briga za informiranost“. Tvrdnja „svi plaćamo HRT pristojbu“ je dokaz nepoznavanja resornog Zakona. Naime HRT pristojba nije pretplata HRT ili pretplata na TV prijamnik. HRT pristojba je u naravi „porez na prijam radio i TV signala“ i plaćaju je svi koji imaju bilo kakav uređaj (a danas ga imaju svi potrošači) koji može primiti signal (TV prijamnik, radio prijamnik, kompjuter, prijenosnik, mobitel, tranzistor, radio budilicu, radio u automobili itd.) To je pandam ZAMP-u na području glazbene industrije.

Od tako prikupljenih sredstava sufinanciraju se sve nacionalne, regionalne i lokalne radio i TV postaje (pa i privatne), prema postojećem pravilniku.

Bilo je vrijeme da se i u medijskom prostoru ukine monopolizam. Zar su jedino emisije HRT-a istinite? Zašto i druge TV kuće na nacionalnoj razini po toj logici ne bi imale predstavništva po županijama? Hoće li to županije sufinancirati? Zašto županije omalovažavaju rad regionalnih TV centara, kad im je to prilika da eksponiraju i županiju. Na HRT-u se prenose sjednice Sabora, na kojoj regionalnoj TV postaji se prenosi sjednica Županijske Skupštine?

Briga za dopisništva HRT-a nije briga za potrošače i njihova potrošačka prava, koja krši tko stigne, a njihove džepove koriste kao bankomate za svoje promašaje i zabrinjavajuće ideje.